Volontiram Hrvatska!

Portal u volonterstvo i svijet volontiranja

Novosti

Ivana Aničić: „Volonteri mogu pomoći i napraviti dodanu vrijednost natjecanju, a upravo to se i nama dogodilo.“

09 Ožujak 2017

U razdoblju od 12. do 25. srpnja 2016. godine održane su Europske sveučilišne igre Zagreb - Rijeka 2016 (ESI 2016)

Jedan od najvećih sportskih događaja iz područja sveučilišnog sporta pod krovnom organizacijom Europske sveučilišne sportske asocijacije (EUSA). Do sada su Igre održane dva puta (2012. u Cordobi i 2014. u Rotterdamu). Domaćinstvo za ESI 2016 izborio je Hrvatski akademski sportski savez (HASS) 2013. godine. Najveće je to multi sportsko događanje u povijesti Hrvatske koje je uključilo brojne volontere koji su odigrali značajnu ulogu u samoj organizaciji i provedbi. Općenito, u Europskoj uniji, ali i šire sve se češće raspravlja o značaju angažiranja volontera upravo za velika sportska i kulturna događanja te njihovom doprinosu ekonomskoj, ali i kulturalnoj dimenziji koju takva vrsta velikih događanja imaju.


Osoba s kojom je bilo najlogičnije razgovarati o volonterskom programu i uspjesima ESI 2016. je predsjednica Odbora za volontere, Ivana Aničić. Ivana ima dugogodišnji volonterski staž u različitim organizacijama (Riječki športski sveučilišni savez (RŠSS), GONG, Udruga Delta, HASS, Udruga studenata prava (ELSA), Studentsko sportsko društvo „Pravnik“), a i jedna je od dobitnica nagrade Volonteri godine 2007. godine koju dodjeljuje SMART, u suradnji s Gradom Rijekom i Primorsko-goranskom županijom.    

Prije svega, Ivana, možeš li nam ukratko opisati kako je tekla priprema prijave ESI 2016 u Hrvatskoj? Radi li se o dugotrajanom procesu? Koji je glavni razlog zašto je Hrvatska dobila ESI 2016, ili možda bolje, kako je ocijenjen cijeli program i koje je elemente komisija koja je procjenjivala programe istaknula kao osobito dobro planirane?

Kandidaturu za domaćinstvo počeli smo pripremati u ožujku 2012. godine, ali ideja se počela stvarati i ranije još dok smo organizirali Europska sveučilišna natjecanja u odbojci (2007.), rukometu (2011.), bridžu… Okupio se tim mladih ljudi, većinom iz Riječkog, Splitskog i Zagrebačkog sveučilišnog sportskog saveza i počeli smo razmišljati što možemo ponuditi, a da nas razlikuje od drugih eventualnih domaćina Igara. Prije svega, dobra prometna povezanost, sportska infrastruktura, znanje o organizaciji, a potom i volonterski program kojeg smo kroz nekoliko natjecanja usavršavali. Jednog dana tijekom sastanka riječke ekipe na Zametu, sjetili smo se da bismo trebali uključiti i studente s invaliditetom jer oni još nikada nisu bili uključeni u sportski program na EUSA natjecanjima, kao niti u volonterski program.

Nakon nekoliko mjeseci kontaktiranja sa svim dionicima, a kasnije i partnerima, nacionalnim i sportskim savezima, sportskim odborima, gradovima, sveučilištima, volonterskim centrima, odlučili smo da smo spremni i pripremili smo kandidaturu. U tom trenu nastao je i naš slogan – srce vjeruje, um ostvaruje koji nas je opisivao u potpunosti.

U lipnju 2012. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Grad Zagreb, Grad Rijeka, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci i Hrvatski akademski sportski savez potpisali su Povelju o kandidaturi. U siječnju 2013. dobili smo pozitivno mišljenje Hrvatskog olimpijskog odbora za organizaciju Igara, a u lipnju 2013. godine došli smo do zadnjeg kruga borbe za domaćinstvo s Portugalom. Našu kandidaturu u Gradskoj vijećnici u Ljubljani 1. lipnja 2013. godine predstavili su: Gordan Kožulj (predsjednik kandidacijskog tima), Željko Jovanović (tadašnji Ministar znanosti, obrazovanja i sporta), Pero Lučin (Rektor Sveučilišta u Rijeci), Petra Radetić (Predsjednica Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu), Jelena Pavičić Vukičević (zamjenica gradonačelnika u Zagrebu), Zrinko Čustonja (Predsjednik Hrvatskog akademskog sportskog saveza) te su nas izabrali kao domaćine. Još uvijek na internetu postoji snimka tog vriska kad smo čuli rezultat (sličan video sam gledala kad je Rijeka postala EPK ).

Smatram da se Izvršnom odboru EUSA svidjela cijela naša kandidatura, pogotovo ove pojedinosti koje sam navela ranije, ali svidio im se i volonterski program kojeg smo razradili i kojem smo se htjeli posvetiti maksimalno, pogotovo s obzirom na, uglavnom, ne baš dobro iskustvo volontera iz Rotterdama godinu ranije. Cijelu kandidaturu podijelili smo u 16 točaka jer su igre bile planirane za 2016. godinu, ali smo ju i detaljno razradili jer se po prvi puta pojavio netko tko želi kandidirati dva grada i htjeli smo biti sigurni da to možemo napraviti i prije nego se kandidiramo, te smatram da je Izvršni odbor uvidio da zaista mislimo ozbiljno.

Kada govorimo o volonterskom programu samih Igara, možeš li nam opisati kako je on bio koncipiran?

Te 2012. godine volonterski program sam koncipirala na isti način kao što i danas to činim na drugim projektima uz manje promjene, samo što sam tada prvi put tako radila. Razradila sam program po godinama i mjesecima uključivši nekoliko bitnijih segmenata (pronalaženje volontera -animacija, kriteriji izbora; edukacija volontera; opisi volonterskih timova; opisi volonterskih pozicija; uključivanje volontera; test događaji; koordinacija prije i tijekom Igara), zvuči doista jednostavno, ali govorimo o dokumentima od nekoliko stotina stranica. S obzirom na ranije volontersko iskustvo segmenti su mi dolazili sami od sebe, ali u pojedinim trenucima kada bih došla „do zida“ obratila bih se za pomoć SMARTu. Veliku podršku i pomoć u toj pripremnoj fazi dala je i profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci, Odsjek za pedagogiju, Bojana Ćulum svojim savjetima.

Niti u jednom trenu nisam razmišljala da kandidatura neće proći te sam veći dio općeg plana napravila i prije nego što smo Igre dobili. Nakon toga uslijedila je detaljnija razrada plana po tjednima i traženje podrške i od Volonterskog centra Zagreb kako bismo krenuli u okupljanje tolikog broja volontera, prema prvim proračunima trebali smo uključiti oko 1200 volontera u periodu od 20 dana.  To su brojke koje su se činile nedostižne mnogima u krugovima u kojima sam se kretala, a na kraju su se pokazale i netočnima (premali broj).

Koje bi ključne uspjehe Europskih sveučilišnih igara Zg-Ri izdvojila, s posebnim osvrtom na volonterski program?

Puno toga dobrog donijele su ESI 2016: poticaj za obnovu Studentskog doma u Zagrebu i izgradnju Studentskog doma u Rijeci, uključivanje studenata s invaliditetom u redoviti sportski program tako velikog natjecanja, okupljanje svih Rektora iz regije na Rektorskoj konferenciji održanoj u Opatiji, natjecanja u 21 sportu, nekoliko tisuća sportaša koji su imali prilike upoznati Rijeku i Zagreb, turistička promocija gradova i države, ali i na osobnoj razini, nova poznanstva, nova iskustva, nova praktična znanja o organizaciji ovakvog događaja. Održan volonterski program donio nam je mogućnost da imamo osmišljeni alat koji može poslužiti i drugim organizatorima ako žele uključiti volontere u organizaciju. Dosad se i meni događalo da organizacije jednostavno nisu spremne za uključivanje volontera jer zapravo ne znaju kako ih kvalitetno uključiti. Mnogi još uvijek percipiraju volontere kao besplatnu radnu snagu što oni nikako nisu. Volonteri mogu pomoći i napraviti dodanu vrijednost natjecanju, a upravo to se i nama dogodilo. Tijekom edukacija za volontere koje smo održavali od travnja do srpnja pokušali smo s volonterima proći što je to volontiranje, koja su njihova prava i obaveze, a koja od organizatora volontiranja, pokušali smo osvijestiti njihovu motivaciju i pokazati im da se ona razlikuje od drugih volontera i da je to u redu, osvijestili smo njihova očekivanja od volontiranja i pokušali smo ih ispuniti. Tijekom edukacija prolazili smo s njima svaki aspekt organizacije kako bi znali u što se uključuju te smo slušali i njihove ideje kako nešto poboljšati. Upravo s takvim pristupom upoznali smo mnoge mlade i starije ljude koji nam žele pomoći u razvoju studentskog ali i ostalog sporta, a to je i bio cilj – da ostane dugotrajno nasljeđe.

Koja je bila tvoja uloga kao predsjednice Odbora za volontere? Je li iscrpljujuće organizirati ovako veliko sportsko događanje?

Moja uloga bila je brinuti se o svakom aspektu volonterskog programa, o izradi plana rada, izradi proračuna i samom izvršenju plana. Ukratko, sve što je u našoj organizaciji imalo riječ „volonter“ . U pripremi projekta zadala sam si neke ciljeve koje sam htjela ostvariti, htjela sam da naš volonterski program promijeni ljudima živote tako da im protrese svakodnevicu i pruži drugačiji pogled na timski rad,  sportsku organizaciju, da im pruži mogućnost upoznavanja stranaca i da im pokaže da je moguće napraviti nešto što je vidljivo. Vjerujem da smo uspjeli, možda ne u potpunosti, ali od prvih treninga do konstantne telefonske veze Rijeka – Zagreb spoznala sam ogromnu važnost međuljudskih odnosa i pripreme, svi članovi užeg volonterskog tima znaju da su imali moje potpuno povjerenje i da sam stala iza svih njihovih odluka, isto kao što i ja znam da su sve odluke donijeli u najboljoj mogućoj namjeri uzimajući Igre kao nešto svoje, a to je potpuni uspjeh.

Sada kad pogledam unazad čini mi se da smo napravili veliku stvar i da je bilo poprilično iscrpljujuće, ali kad se sjetim tih mjeseci prije Igara i same provedbe, nismo imali vremena razmišljati o tome je li (i koliko je) iscrpljujuće upravo zbog ogromne navale adrenalina koja me (nas) je pokretala iz dana u dan. Ne kaže se uzalud da kad uživaš u onome što radiš, možeš sve napraviti.

Koordinatori volontera koji su bili angažirani tijekom ESI Zg-Ri 2016. radili su direktno s volonterima, jesu li i oni bili volonteri ili su za navedenu poziciju bili honorarno plaćeni? Je li bilo teško pronaći koordinatore volontera? Kako su se oni pripremali za jednu tako važnu i odgovornu ulogu?

Dok sam razmišljala o načinu koordinacije volontera nametala se logična pretpostavka da ne može jedna osoba koordinirati toliki broj volontera te sam predstavila Operativnom tijelu - Koordinaciji vrlo jednostavan princip. U organizacijskog strukturi timovi su podijeljeni na riječke i zagrebačke te je svaki tim imao minimalno jednog tim lidera, osobu koja je koordinirala radom volontera na terenu. Koordinacija između timova u Rijeci provedena je tako da je jedna osoba koordinirala sve tim lidere sportskih timova u gradu, a druga sve ostale tim lidere, obje su se mogle obratiti za pomoć mojem zamjeniku/asistentu. U Zagrebu je bilo malo kompleksnija situacija zbog većeg broja sportova i timova, ali je bila ista logika podjele na sportske i ostale timove. Takva podjela omogućila je da tim lideri imaju u svojim timovima do max 40 volontera (osim tima za protokol i ceremonije koji je bio daleko brojniji, oko 300 volontera), ali omogućila je i da možemo neometano funkcionirati u dva grada. Jedan od kriterija je bio da tim lideri (koordinatori) budu mlađi (do 30 godina) i da imaju iskustva u volontiranju, ali ne nužno u koordinaciji, iako neki i jesu. Cilj je bio da oni budu neopterećeni, ali svjesni zadatka, a tu ulogu povjerili smo i nekim našim dugogodišnjim volonterima koji su već s nama prošli edukacije. Druge smo birali između svih koji su se prijavili za volontiranje – u jednom dijelu prijavnice kandidati su mogli birati žele li malu, srednju ili veliku odgovornost u projektu te smo one koji su označili da žele srednju i veliku odgovornost dodatno ispitivali tijekom selekcijskih razgovora. Koordinatori nisu znali da će biti honorirani gotovo do zadnje faze, provedbe projekta, te su svi na našim edukacijama pokazivali nevjerojatan stupanj proaktivnosti, želje za uspjehom i sposobnosti. Neke je bilo strah u početku, što je normalno te smo im tijekom edukacija pokušali pokazati što ih očekuje, vjerujem da je tu pomoglo i naše iskustvo, ja sam u tom periodu imala „u nogama“ organizaciju 5-6 europskih prvenstava i mogla sam im na realnim primjerima objasniti što će se dogoditi.

Koliko god su oni učili od nas tijekom edukacija, toliko smo i mi učili od njih i znali smo da se možemo pouzdati u tim lidere, naravno, dogodile su se i neke nepredviđene situacije, ali u tome i je čar ovoga posla. Iako su se svi tim lideri prijavili kao volonteri zbog želje da sudjeluju na ovom projektu, znam da je bila dobra odluka da honoriramo njihov rad i novčano.

Možeš li nam reći nešto više o samim volonterima  koji su se uključili, njihovom profilu, jesu li se uključili samo studenti, zaljubljenici u sport ili? Koja je njihova motivacija? Je li bilo teško pronaći tako veliki broj volontera? Čuli smo da su se uključili i volonteri iz svih krajeva svijeta...

Bilo ih je zaista puno, 1441 osoba u srpnju, a od njih je 143 stranaca. Volonteri su stigli iz svih dijelova svijeta, ali najviše iz Europe. Zagreb i Rijeka bili su odredište za volontere iz Poljske, Portugala, Crne Gore, Slovenije, Španjolske, Srbije, Ukrajine, Italije, Mađarske, Rusije, Kine, Francuske, Njemačke, Grčke, Latvije, Meksika, Rumunjske, Gruzije, Kosova, Albanije, SAD, Azerbajdžana, Velike Britanije, Bugarske, Nizozemske, Armenije, Nigerije, Švicarske i Turske. Većinom su to bili studenti koji su zaljubljeni u neki od 21 sporta koji smo imali na igrama. No bilo je dosta srednjoškolaca koji se još uvijek bave tim sportovima. Njihova motivacija je uglavnom bila vezana uz želju da provedu aktivno ljeto, upoznaju nove ljude, zabave se i steknu nova znanja stranih jezika ili usavrše organizacijske vještine. Bilo je izazovno u početku, pogotovo jer je malo ljudi vjerovalo da ćemo okupiti toliki broj ljudi u tako dugačkom vremenskom periodu...ljeti...u dva različita grada  Ali uspjeli smo i to zahvaljujući svima koji su se uključili i dali podršku, od volonterskih centara, Sveučilišta, visokih škola, Veleučilišta, srednjih škola, studentskih udruga, udruga koje se bave mladima, sportskih klubova, medija... U pripremnom periodu poslali smo preko 10 000 mailova obavještavajući sve za koje smo smatrali da nam mogu pomoći u okupljanju volontera. Osmislili smo i nekoliko promotivnim kampanja i slogana, npr. u Rijeci smo u suradnji s Gradom postavili City lightove na kojima je pisalo „Nemoj falit pravu ekipu“, „Volontirat? Homo ča!“, „Budi srce, volontiraj“, „Volontiram na ESI2016! Šta da?“...  A u Zagrebu podloške u menzama na kojima je pisalo „Nahrani svoj duh, volontiraj“ i billboarde „Naj ljeto ikad“. Od toga je na kraju nastao i interni slogan volonterskog programa „Najbolje igre ikad!“. Takve i slične akcije rezultirale su brojem od preko 2200 kandidata koji su se htjeli uključiti u volonterski tim, napravili smo više od 2000 selekcijskih razgovora. Nakon što smo izabrali volontere počeli smo s njihovim educiranjem. Pripremili smo priručnik za strance kako bi znali što ih očekuje, te smo organizirali Volonterski kamp u trajanju od 5 dana prije početka Igara kako bi se volonteri upoznali s gradom, timom, mjestima volontiranja... Takav način rada pokazao se kao pozitivan primjer za nove organizatore (Coimbra, Portugal) te će i oni pokušati na sličan način uključiti volontere.   

Što bi istaknula kao glavne izazove u uključivanju i radu s volonterima tijekom velikih sportskih događanja?

Glavni izazov vidim u očekivanjima organizatora, vrlo često oni nemaju ideju što volonteri mogu i što bi trebali raditi, a tu je uloga koordinatora volontera izuzetno bitna jer ponekad treba pojasniti duh volonterskog pokreta i ciljeve istog. Volonteri se uključuju jer žele dati svoj najdragocjeniji dar – vrijeme koje se nikada ne može vratiti, a čine to iz različitih razloga te su svi jednakovrijedni. Ne postoji loš razlog zbog kojeg se netko uključuje u volonterski program, postoje razne vrste motivacije i treba to cijeniti. Drugi izazov je u spajanju volontera s odgovarajućom volonterskom pozicijom, a tu su izuzetno bitna očekivanja, meni je to najdraži dio posla, i zadovoljna sam kad vidim da je volonter zadovoljan s time što radi, uvijek trebate uzeti u obzir da neke stvari ne znate i da ih netko radi bolje te da postoje i druge ideje. Volonterski program može biti dobar ako ga sami osmislite, ali i odličan ako dopustite drugima da se uključe i daju svoj doprinos. Treći izazov je sama specifičnost sporta koji je brz, eksplozivan, zanimljiv i nema mjesta za pogreške, pogotovo kada ide prijenos uživo. Ali uvijek morate biti spremni na činjenicu da nešto neće uspjeti kako ste zamislili, te je uloga koordinatora da to svede na minimum i situaciju iskoristi da nauči nešto novo i pomogne drugima oko sebe, naročito volonterima.

Sada kada su Igre završene, kakvi su ti planovi? Je li te ovo iskustvo potaknulo na daljnje angažiranje u području volonterstva te direktan rad s volonterima ili planiraš uzeti neku kraću/dužu pauzu od svijeta volonterstva?

Teško je kad projekt završi, što je duži to je teže, bez obzira na stresne situacije, njih ionako brzo zaboraviš.  Igre su mi bile nevjerojatno iskustvo koje je samo učvrstilo moju želju da se i dalje bavim svime vezanim uz volonterstvo, direktan rad s volonterima, ali i organizacijama u osmišljavanju njihovih volonterskih programa. Postoji nekoliko velikih sportskih natjecanja u RH i šire u sljedećim godinama u koje bih se htjela uključiti kroz osmišljavanje i vođenje volonterskog programa. Također, imam i planove vezane uz daljnje školovanje u području ljudskih potencijala, a moram i naći posao, vjerujem da ću ispuniti vrijeme.

Najnovije

Nalazite se ovdje: Home Novosti Vijesti Ivana Aničić: „Volonteri mogu pomoći i napraviti dodanu vrijednost natjecanju, a upravo to se i nama dogodilo.“